Prošlog petka na Filozofskom fakultetu u Rijeci održana je znanstveno-stručna konferencija na kojoj je predstavljen projekt ‘Lady’ i rezultati istraživanja o nasilju nad starijim ženama koje je provedeno u sklopu projekta. Na konferenciji su izlagali/e stručnjaci i stručnjakinje koji/e su iz perspektive institucija i civilnog društva govorili/e o izazovima i metodama suzbijanja i procesuiranja nasilja nad starijim ženama.

Istraživanje koje je provedeno u sklopu projekta obuhvatilo je tri županije  – Istarsku, Ličko-senjsku i Primorsko-goransku, a u fokus grupama sudjelovale su starije žene, njihove obitelji te predstavnici/e regionalnih institucija – policijske službenice, radnici/e u Centru za socijalnu skrb, medicinske sestre i djelatnice iz civilnog sektora. U razgovoru na fokus grupama s predstavnicima institucija sudjelovao je samo jedan muškarac, što daje naslutiti da se ovom problematikom u društvu i dalje većinski bave žene.

U sklopu istraživanja izrađeno je i medijsko istraživanje, odnosno analiza medijskih natpisa(njih 63) s različitih internetskih portala (njih 23), koja je za cilj imala otkriti medijsku reprezentaciju nasilja nad starijim osobama.

Brigita Miloš, koordinatorica Centra za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, predstavila je rezultate medijskog istraživanjam istaknuvši kako su u medijima prisutni spektakularizacija i patroniziranje slučajeva nasilja nad starijim ženama, kao i rodna stereotipizacija. U tom smislu, na portalima često imamo priliku čitati nepotrebno detaljne opise zlostavljanja, a žrtve nasilja nerijetko se naziva ‘bakama’ i stavlja ih se u kontekst nježnih, plahih i pasivnih bića, čime se samo perpetuiraju stereotipna vjerovanja o nasilju nad starijim ženskim osobama.

Kako su i same izlagačice na početku konferencije napomenule, zlostavljanje starijih osoba postaje sveprisutnija tema, ali o njoj još uvijek vrlo malo znamo. Statistika pokazuje kako se 30 posto ubojstava starijih osoba povezuje sa zlostavljanjem te kako su u 90 posto slučajeva zlostavljanja starijih osoba počinitelji članovi njihove obitelji, a procjenjuje se kako se institucijama prijavljuje tek svaki 13. ili 14. slučaj zlostavljanja.

U Hrvatskoj će svaka 4. ili 5. osoba starije životne dobi doživjeti neki oblik zlostavljanja, a među najučestalijim oblicima nasilja su partnersko nasilje (psihičko, fizičko, ekonomsko i seksualno) te nasilje koje starije žene mogu doživjeti od ostalih članova svoje obitelji (ekonomsko, psihičko, fizičko). Stručnjakinje su u fokus grupama naglasile prevalenciju ekonomskog nasilja.

Rodna perspektiva nasilja nad starijim ženama generalno se slabo naglašavala, a veći je fokus stavljen na dob ciljane skupine. Ipak, tijekom razgovora neke su osobe istaknule i određenu rodnu problematiku nasilja nad starijim ženama.

„U Ličko-senjskoj županiji i među stručnjakinjama i među starijim ženama imale smo tu perspektivu. Žene iz Gornjeg Lapca su rekle da to što su žene znači da će ih češće zvati i nagovarati da kupe internet ili nešto slično. Isto tako je i među stručnjakinjama bilo naglašeno da to što su žene znači da imaju određeni set problema, a to je u ruralnim područjima povezano s tim da, na primjer, žena zove nasilnika natrag u kuću jer nema tko čuvati ‘blago’, odnosno stoku. Njima je jako povezano to da kućanstvo funkcionira kao neka radna zajednica,“ kazala nam je Greta Grakalić Rački, organizatorica konferencije i jedna od autorica istraživanja.

Grakalić Rački je kazala i kako se na žene u ruralnim sredinama često gleda kao na besplatnu radnu snagu, a vjenčani list u takvim slučajevima postaje sličniji vlasničkom listu. Unatoč tome što je Hrvatska u posljednjih nekoliko godina poboljšala zakonske okvire koji se odnose na nasilje nad ženama, još je dalek put do poboljšanja zakonskih okvira koji će prepoznati specifične potrebe starijih žena.

Iz pozicije zdravstvenih stručnjakinja prepoznato je kako su liječnici često zbunjeni svojom funkcijom i ne znaju trebaju li u slučajevima nasilja pacijentice tretirati ili prijaviti nasilje. Sudionici/e konferencije složili su se kako medicinske sestre igraju ključnu ulogu prilikom prijavljivanja slučajeva nasilja jer su one prve koje će moći uočiti simptome nasilja. Međutim, kako nam je potvrdila i jedna od sudionica konferencije, profesorica u srednjoj Medicinskoj školi u Rijeci i profesorica na Fakultetu zdravstvenih studija u Rijeci, Vesna Čačić, unutar sustava prijavljivanja i sankcioniranja nasilja postoji nekoliko prepreka koje medicinskim sestrama otežavaju prijavljivanje nasilja.

„Medicinske sestre su prve koje uoče nasilje. Nije bitan spol, niti starost, stvar je u tome da je jako teško dokazati nasilje, a ono što nam je problem je isto tako doprijeti do liječnika da se oni u sve to involviraju. Sestre zapravo imaju male ovlasti. Mi smo i dalje patrijarhalna država i to zlostavljanje je nama još uvijek strano, da se o tome javno priča. Sestre mogu prijaviti tek kada vide simptome fizičkog nasilja i to uz odobrenje šefa odjela. To je kočnica, mi sve imamo kompetencije, završeno visoko obrazovanje, ali još uvijek se točno hijerarhijski mora poštivati taj postupak, znači obavijestiti liječnika,“ kazala je Čačić.

Djelatnik centra za socijalnu skrb u Puli, Pavo Mavrinović, kao jednu od važnih metoda rada sa žrtvama nasilja istaknuo je njihovo osnaživanje i osvješćivanje, jer žrtve često pravdaju nasilnika i smatraju da su same krive za nasilje. Velik je problem i način na koji sustav u hrvatskoj sankcionira nasilje. Do sada je najzastupljenija praksa bila da žena potraži smještaj u sigurnoj kući, a nasilnik ostaje u zajedničkom domu. Mavrinović je kazao kako većina starijih žena nije spremna napustiti domove u kojima žive cijeli život, a ukoliko im se nudi opcija smještaja u Domu za starije i nemoćne osobe, na njega gledaju kao na svojevrstan poraz.

Kao najveće nedostatke u sustavu pružanja skrbi ženama koje su proživjele nasilje Mavrinović je istaknuo sporost sustava koja je rezultat nedovoljnog broja zaposlenika/ca policijskih, sudskih i socijalnih službi, nemogućnost pružanja materijalne podrške žrtvama te društvenu stigmatizaciju psihosocijalne podrške.

Voditeljica odjela maloljetničke delinkvencije u riječkom MUP-u, Marijana Žunić, kazala je kako je u prvih deset mjeseci 2018. godine na području PU Primorsko-goranske županije evidentirano ukupno 508 prekršaja nasilja u obitelji te 24 slučaja kaznenih djela počinjenih na štetu žena, od čega su 53 oštećene osobe starije životne dobi (od 65 godina). Žunić je kao pozitivan primjer navela sve češću praksu udaljavanja nasilnika, a ne žrtve, iz zajedničkog doma. U prvih je deset mjeseci 2018. godine na području PU Primorsko-goranske županije izrečeno 516 mjera opreza koje uključuju zabranu prilaska i/li udaljavanje nasilnika iz zajedničkog doma.

Posebno je zanimljivo bilo izlaganje Paule Bogović iz Udruge za zaštitu obitelji Rijeka (U.Z.O.R.) koja pruža usluge savjetovanja i smještaja za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja, a koja nam je iz prve ruke govorila o specifičnostima rada sa starijim ženama žrtvama nasilja. Bogović je kazala kako je od 2007. godine usluge savjetovanja i/li smještaja zatražilo više od 600 korisnica, od kojih deset posto čine žene starije od 65 godina, a iznijela je i četiri primjera starijih žena koje su potražile pomoć  U.Z.O.R.-a i tako se maknule od nasilnika (čak 80 posto njihovih korisnica osamostalilo se i odmaknulo od nasilnika).

Posebno je istaknula slučaj žene koja je suprugu, u pokušaju da se obrani od gušenja, nanijela lakše tjelesne ozlijede, zbog čega je na kraju protiv nje podnesena kaznena prijava, a protiv njezinog supruga podnesena je prekršajna prijava. (Ovakav slučaj nije iznimka, pošto su policijski službenici/e nedovoljno educirani o temi obiteljskog nasilja, pa će tako prilikom izlaska na teren zbog obiteljskog nasilja policijski službenici/e često protiv žene koja je zazivala u pomoć podnijeti prekršajnu prijavu zbog remećenja javnog reda i mira. op.a.)

Kao specifičan problem starijih žena Bogović je navela izloženost raznim oblicima nasilja koja u slučajevima starijih žena može trajati i po 30, 40 godina te činjenicu da su stariji građani/ke stavljeni/e na marginu društva. Istaknula je i kako je od izuzetne važnosti da žrtvama nasilja institucije, udruge i njihovi zaposlenici/e pošalju poruku kako se stvari mogu promijeniti.

„Ako govorimo o nekoj nemogućnosti promjene, onda je teško da će se neka osoba, bez obzira na svoje osobne kapacitete i snagu, odvažiti opustiti u taj proces, ako u njemu ne vidi smisao i mogućnost da za sebe osigura bolju sadašnjost ili budućnost. Ako razmatramo sve mogućnosti koje im možemo dati, onda je važno da informacije što više teku kroz institucije, organizacije i na svim međusektorskim razinama, kako bi došle do svih onih osoba kojima su te informacije najpotrebnije. Svi mi koji radimo itekako možemo doprinijenti upravo toj promjeni, micanju te neke teške odgovornosti sa žrtava, jer nešto nisu učinile, nešto nisu napravile, nešto nisu promijenile. Tek u tom zajedničkom radu možemo krenuti u promjenu, kada će one moći vidjeti smisao funkcioniranja policije, suda, organizacija civilnog sruštva i centara za socijalnu skrb,“ kazala je Bogović.

Prilikom svojih izlaganja djelatnica MUP-a i djelatnik Centra za socijalnu skrb istaknuli/e su kako njihove institucije žrtvama nasilja mogu pomoći isključivo u domeni svojih ovlasti, odnosno zakonski predviđenim procedurama te da je direktna pomoć ženama u nadležnosti udruga koje rade sa žrtvama nasilja.

„Pozicija ili pretpostavka da su udruge jedine koje nešto mogu učiniti baš nas ne dovode u previše ohrabrujuću situaciju, a s druge strane djelatnice u udrugama uvijek imaju taj entuzijazam koji će učiniti i ono nemoguće. Ali ne bih se složila s tom perspektivom, mislim da svaka institucija koja postoji ima svoje jasne zadatke, ulogu i itekako mogu mnogo toga učiniti, bez obzira na to je li to policija, jesu li to liječnici obiteljske medicine ili Centar za socijalnu skrb. Zaista i po proceduri i po zakonima koji su važeći jako puno usluga se može pružiti tim osobama, što znači da se onda jako puno toga može učiniti. Ne vidim kako bi neka druga interpretacija u tome uopće bila moguća,“ komentirala je Bogović.

Po završetku konferencije Gretu Grakalić Rački upitale smo postoje li budući planovi za rad na osvješćivanju i suzbijanju nasilja nad starijim ženama.

„Ovo je tek početak da vidimo odakle početi istraživati nasilje nad starijim ženama. Mislim da bi same starije žene trebale to verbalizirati. Ja nisam starija žena i ne mogu govoriti u njihovo ime. Možda one to što im se događa ne bi nazvale nasiljem, možda bi se fokusirale na neku drugu stvar, na primjer na strukturno nasilje, a ne na obiteljsko. Tu je niz stvari za koje ne znam da li smo relevantni govoriti o njima budući da ne pripadamo toj skupini,“ pojasnila je Grakalić Rački. „Što se tiče stručnjaka koje smo uključile u projekt, čini mi se da ako već nemamo taj neki politički impuls starijih žena, barem možemo vidjeti što se može promijeniti što se tiče strukturnih stvari i osoba koje već rade sa žrtvama nasilja.“

Tekst je nastao u sklopu projekta “Trešnjevački seniori: zreli za umjetnost” koji provodi K-zona u razdoblju od 17.8.2018. do 17.11. 2019. Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Ukupna vrijednost projekta je 963.014,49 HRK, a iznos EU potpore je 818.562.32 HRK. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost K-zone.