Teme na okruglom stolu “Kako akademska i aktivistička zajednica mogu utjecati na prepoznavanje i ostvarivanje reproduktivnih prava građanki?

U organizaciji Udruge PaRiter iz Rijeke, a u suradnji s Centrom za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, jučer je 03.10.2016.,  u prostoru Akvarija Studentskog centra na Kampusu, održan okrugli stol naziva „Kako akademska i aktivistička zajednica mogu utjecati na prepoznavanje i ostvarivanje  reproduktivnih prava građanki?“ u sklopu manifestacije „10 dana akcije protiv urušavanja reproduktivnih prava“. U razgovoru su sudjelovale dr.sc.Brigita Miloš  koordinatorica Centra za ženske studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, doc.dr.sc. Sanja Bojanić izvršna direktorica Centra za napredne studije jugoistočne Europe Sveučilišta u Rijeci, prof.dr.sc.Snježana Prijić-Samaržija prorektorica za studije i studente Sveučilišta u Rijeci i direktorica Centra za napredne studije jugoistočne Europe  Sveučilišta u Rijeci, doc.dr.sc. Dalida Ritoosa docentica na Katedri za kazneno pravo Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci te aktivistkinja Marinella Matejčić iz Udruge PaRiter

Okrugli stol otvorila je  dr.sc.Brigita Miloš rekavši kako je suradnja nevladinih udruga i visokih učilišta česta i plodonosna, kao što je vidljivo iz primjera pri okruglom stolu. “Viskoškolske ustanove, one humanističkog i društvenog usmjerenja prije svega, ali i ostale, trebale bi povesti računa o širem društvenom pitanju, upravo kao što je reproduktivno pravo žena”. Smatra kako su visokoškolske ustanove operativno tromije, nepristupačnije javnosti i često vrlo zatvorene, dok su nevladine udruge fleksibilnije te imaju silno imobiliziran entuzijazam, a upravo ono što može objediniti jedne i druge je ideja za poboljšanjem stanja stvari u društvu. Osvrnula se kratko i na novonastalu situaciju u Poljskoj gdje je trajao marš protiv zabrane abortusa te je istaknula kako je većina prisutnih simbolično odjevena u crno kao znak podrške prosvjedu.

Prof.dr.sc Snježana Prijić-Samaržija govorila je o pravima na reproduktivnu autonomiju žena. Objašnjava što su to reproduktivna prava, reproduktivna autonomija i prokreativna sloboda te otkriva razloge za i protiv prava na pobačaj kroz prizmu suprotstavljenih stavova. Dakle: “Kada se govori o prokreativnim pravima zapravo se govori o pravima žena, odnosno pravima parova da slobodno i samostalno odlučuju žele li imati djecu. Neki smatraju kako takvu vrstu odluka treba ograničiti te kako ta odluka nije u domeni slobodnog odlučivanja žena, parova, partnera itd. Argument na kojem se smatra da počiva pravo prokretivne autonomije i slobode jesu pravo na život žene kada se radi o njenom životnom integritetu, preko prava na odlučivanje o vlatitom tijelu, odlučivanje na privatnost, vlasništvo nad vlastitom tijelom.   Oni koji su protiv reproduktivne slobode, protiv abortusa, in vitro oplodnje, protiv genetskih intervencija i slično smatraju kako je kontracepcija dopuštena samo ako je prirodna, što podrazumijeva metodu  plodnih i neplodnih dana, naravno.” Razlozi protiv, navodi, vezani su: ” uz govor koji je često diskvalifikacijski te optužuje drugu stranu za moralne nedostatke. Time, oni koji su za prokreativnu autonomiju bivaju opisani kao razorni individualisti, sebičnjaci bez moralnih odgovarajućih osjećaja.” Također se nameće mišljenje kako su protiv kulture života i za kulturu smrti gdje se već u argumentacijskom diskursu radi o diskvalifikaciji, a druga se strana prvotno mora braniti, a tek onda može ponuditi svoje argumente. Ističe kako u obzir treba uzeti i stavovi povezane s religijskim doktrinama te stav Katoličke crkve prema kojem je opravdano regulirati prirodne nagone ako su oni bazirani na užitku: “Obzirom kako je, prema Crkvi, prakticiranje isključivo požudne (nagonske) ljudske prirode nedopušteno, smatra se kako je dozvoljeno interferirati u odluke koja se tiču seksualnosti pojedinca, tj. pitanja reproduktivnih sloboda. Drugi razlozi tiču se pitanja socijalne/društvene kontrole i stavova prema kojima postoje viši ciljevi, nacionalni ili ljudski, koji dozvoljavaju intervenciju određenih instanca moći (npr. država ili crkva) u privatne živote pojedinaca kako bi mogli regulirati imanja djece.” Zaključuje kako pitanje prokreacije nije pitanje pojedinca nego ljudske vrste, ali se ono često svodi na pitanje nacionalnog nataliteta. Također poziva viskoškolske ustanove i nevladine udruge da djeluju zajedno u cilju ravnopravnosti, slobode, manje ideologije i više znanosti.

Doc.dr.sc. Dalida Ritossa iznjela je primjere iz pravne prakse oslanjajući se na praksu Vrhovnog suda SAD-a i Ustavnog suda Njemačke o ustavnosti odredbe Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece citirajući: “Pravo se u praksi o pravima žena na pobačaj prvi puta oglasilo70-ih godina kada su  donesene dvije odluke najviših državnih sudišta. To je bila odluka Vrhovnog suda SAD-a, a dvije godine kasnije i Ustavnog suda Njemačke. Raspravljali su o pravnoj prirodi prava na pobačaj te se usuglasili kako žena u Americi ima pravo na pobačaj, da se radi o jednom od osnovnih ljudskih prava i pravu na privatnost te kako država mora imati vrlo jak interes da ograniči to pravo, a ono je zaštita zdravlja žene koja nosti.”  Spominje kako je predložen test trimestra koji zapravo nalaže da je prva tri mjeseca pobačaj kao medicinski zahvat siguran te se može napraviti bez posljedica za zdravlje žene koja nosi. No nakon trećeg mjeseca pravo države da ograniči pravo jača, a treći mestar označava visoku brigu o pravima fetusa te se time može ograničiti pravo žene na pobačaj. “Zakon se mijenja 90-ih godina kada se navodi kako država od samog začeća ima pravo reagirat te ograničavat pravo žena na pobačaj pod argumentom kako pravo na privatnost nije apsolutno pravo. No ipak država mora dokazati da to pravo ne smije nerazumno ograničiti pravo žene na pobačaj. Ista se situacija dogodila u Njemačkoj gdje su odredili kako život počinje 14.dana nakon začeća te, raspravljajući o pravu žene na pobačaj, zaključuju kako postoje određene indikacije kada žena smije pobaciti, a to su medicinska indikacija, eugenička indikacija te moralna indikacija.” Doc.dr.sc. Dalida Ritossa posebno je istaknula kako je Ustavni sud prihvatio i sociološku indikaciju koja se odnosi na pravo žena na pobačaj ukoliko bi  nevršenje pobačaja predstavljalo veliki teret za ženu, ali i obitelj. Za kraj dodala je pozitivan primjer iz prakse. Nedavno je Vrhovni sud SAD-a odbio prijedlog Whole Woman’s Healtha rekavši kako je neustavan, a prijedlog je išao u smjeru ne samo da ne priznaje pravo na pobačaj već da ga potpuno ograniči. Nada se da će hrvatski Ustavni suci pri odluci o pravima žena na pobačaj posegnuti za pravnim rješenjima Ustavnog suda u Njemačkoj te Vrhovnog suda SAD-a.

 

Doc.dr.sc. Sanja Bojanić dotakla se teme o erupciji crkve u sekularni sustav na primjeru situacije u Francuskoj. Prvotno je istaknula zabrinutost zbog malog broja mlađih posjetitelja/ica smatrajući kako se ovaj okrugli stol i tema reproduktivnih prava posebice tiču njih, kao i što je ukazala kako pitanje prava na izbor i reproduktivno pravo nije samo pitanje za žene, već je to pitanje za obitelji i šire. Povezujući situaciju u Francuskoj objašnjava kako se zapravo poziva na njeno sekularno nasljeđe. “Od enciklike pape Ivana Pavla II. iz 1995. godine jasno je i sasvim artikulirano da svaki vjeronauk koji se počeo vršiti u katoličkim školama, ali i drugim, zasnivao se na toj enciklici zvanoj „.Evangelium Vitae“ (Evanđelje života). Katolički teolozi to nazivaju katoličkom bioetikom. Bioetika stoga, od 1995.godine, unutar svog diskursa, u velikoj mjeri obuhvaća teologiju.  Katolički stav i odgovor prisutan je u vrtićima i školama, a taj tkzv. manual bioetike u Francuskoj pobuđuje grižnju savjest kod ljudi ukoliko se ne čini kako je propisano.” Kaže kako je nametnuto mišljenje da prekid trudnoće ne može biti izbor zato što tada nerođenom djetetu biramo smrt, a bit cijelog poteza „Evangelium Vitae“ je borba protiv svega što uključuje rodne i feminističke pokrete, pravo slobode izbora: “Zapravo cijela priča oko bioetike u sebi nema ničeg etičkog već je to pitanje samo prinuda i ideologije zabrana kroz koje bismo u okviru jedne države trebali biti u skladu s demografskim politikama neovisno od toga kako živimo.” Zaključuje kako oni koji su protiv prava na pobačaj ne vladaju dobro argumentima, već “se oni odvijaju na nivou fikcije, na nivou fantastičnih univerzalnih nedodirljivih modela gdje se nikoga ne pita kako živi, od čega živi te kako će odgajati djecu.”

 

Marinella Matejčić, aktivistica Udruge PaRiter predstavila je ukratko rad udruge i navela razloge bavljenja temom ženskih reproduktivnih prava. Naime u Hrvatskoj se reproduktivnim pravima godinama sustavno bavi jedino Centar za Edukaciju, Istraživanje i Savjetovanje iz Zagreba. Udruga PaRiter postoji dvije godine jednako koliko i Znaj Znanje koja nastaje kao neformalna inicijativa u želji da se kreira web portal o svim informacijama relevantnim za ovu temu. Ukazala je na činjenicu kako mnogo žena u Hrvatskoj ne zna kako je pobačaj legalan do 10.tjedna trudnoće sukladno zakonu iz ’78, no on u praksi nije dostupan: “Ginekolozi se često pozivaju na priziv savjesti, a sam pobačaj košta 2000 kn što znači kako nije dostupan svima. Udruga PaRiter  u sklopu akcije „10 dana akcije protiv urušavanje reproduktivnih prava“ pokrenula je online peticiju kojom se želi potaknut Vlada i Ministarstvo zdravlja da počnu brinuti o inim temama i pozitivno djelovati.” Također sudjeluju u akciji za 28. rujan, Globalni dan akcije za siguran i legalan pobačaj, te prikupljaju priče žena koje su imale pobačaj. Kao odgovor na pitanje koje se provlači kroz sam naslov okruglog stola, ona nudi rješenje u vidu zajedničke suradnje Sveučilišta i nevladinih udruga. Glavni način funkcioniranja zajedničkoga rada, smatra, jest da “Sveučilišta provode istraživanja, Sveučilišta i nevladine udruge ih prevode kako bi bila dostupna i razumljiva široj javnosti te ih nevladine organizacije distribuiraju i implementiraju krajnjim korisnicima.”

Svjesne kako pri gorućoj temi o reproduktivnim pravima žena treba čim prije mobilizirati akademsku i aktivističku scenu, kao građanke i građane, ostaju složne u zajedničkom cilju osvještavanja javnosti o pravima vlastitih sloboda spremne na buduću suradnju, djelovanje i borbu.

 

Pitanje slobodne svodi se na pitanje slobodnog odlučivanja o vlastitoj seksualnosti, vlastitom tijelu i načinu življenja.

 

os-1

 

os4

 

os5

 

 

Ana Ajduković

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *