Ovog ponedjeljka, 6. svibnja gošća kino učionice bila je Mima Simić, filmska kritičarka, književnica i aktivistkinja. Diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te magistrirala rodne studije na Srednjeeuropskom sveučilištu (CEU) u Budimpešti. Filmološki eseji i kritike okupljeni su joj u zbirci Otporna na Hollywood: ogledi iz dekonstrukcije tvornice snova (HFS, 2009.), koja joj je donijela nagradu Vladimir Vuković za najbolju filmsku kritičarku. Kao gošća predavačica više je godina sudjelovala u programu zagrebačkog Centra za ženske studije i Centra za mirovne studije. Uređivala je i vodila Zvuk celuloida na Drugom programu Hrvatskog radija i Peti dan Trećeg programa Hrvatske televizije.
U predavanju punog naziva “Što redateljice žele: Tematske i formalne tendencije u filmskim prvijencima regionalnih autorica”, Simić je na primjeru nekoliko recentnih regionalno i međunarodno nagrađivanih te priznatih debitantskih dugometražnih filmova ocrtala tematske i stilske tendencije autorica s obzirom na snažne intersekcionalne potencijale trijade roda, klase i (ostataka) rata, koja neizbježno obilježava gledanje filmova s post-jugoslavenskih prostora.
Riječ je o filmovima redateljica mlađe i srednje generacije: Maja Miloš: Klip, 2012; Ivona Juka: Ti mene nosiš, 2015; Hana Jušić: Ne gledaj mi u pijat, 2016. i Mirjana Karanović: Dobra žena, 2016. S obzirom na to da je dugometražni igrani film još donedavno bio područje gotovo apsolutne dominacije muških autora, Simić je analizirala kakve su se stilske i tematske tektonike unutar ovih ključnih tema događale probojem autorica u taj zabran, i na koji način njihovi radovi (de)konstruiraju dominantne ideologije filmske i društvene proizvodnje.
