(foto: Boris Ružić)

U organizaciji Centra za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci i Art-kina Croatia, a uz podršku Rijeka EPK_2020 i Odsjeka za kulturalne studije Rijeka, 30. siječnja s početkom u 18 sati održan je okrugli stol “O Marginalnima”. Moderatorice Sanja Bojanić i Marija Katalinić su nakon uvodnih zahvala suradnicama/suradnicima i sudionicama/sudionicima te najave gošći/gosta otvorile pitanje poimanja marginalnosti, razlažući ga kroz pojmove perspektive, odnosa, pozicioniranja – nas samih a zatim i Drugoga.

 

Tri gošće, tri pitanja, tri priče

Krenulo se od redatelja Želimira Žilnika (jednog od najvažnijih predstavnika jugoslavenskog Crnog vala) s pitanjem: “Zašto film?”. Performericu i jednu od značajnih ličnosti društveno-umjetničke scene u Hrvatskoj, umjetnicu Vlastu Delimar upitalo se: “Zašto performans?”, a filmsku i televizijsku urednicu te video umjetnicu Branku Pavlović pozvalo se da objasni “zašto edukacija kroz filmsku umjetnost, zašto je to nešto kroz što analizirate svoje stvaralaštvo?”.

 

“…ti ljudi nisu imali što za izgubiti, nisu imali ništa što bi pred kamerom trebali ni htjeli sakriti.”

Žilnik je svoj odgovor započeo prisjećanjem samih početaka svoje karijere naglasivši “magnetičnost kamere u rukama” koja je za njega otvorila vrata i temama ljudi koji su željeli/trebali zauzeti prostor pred njom. Prepričavajući svoja iskustva osvrnuo se junake i junakinje koje je pronalazio na margini društva u obliku onih koji nisu imali “prostora da budu mainstream“. Takvi pojedinici/ke bili su za njega “jaki, inteligentni karakteri koji su u takvim uvjetima – na marginama društva – nekako uspijevali da se izbore da prežive”. Ti ljudi, drži Žilnik, nisu  imali što za izgubiti, odnosno nisu imali ništa što bi pred kamerom trebali ni htjeli sakriti. Iz toga Žilnik crpi mnoštvo autentičnih portreta i likova, svojevrsnih mudrih analitičara društvenih okolnosti te se s njima odlučuje nastaviti baviti sve do danas. Njihova neposrednost proširila je Žilnikove filmove Europom i stvorila njegovu publiku.

 

Performans kao apsolut izraza

Delimar svoj odgovor započinje reminiscencijom na srednjoškolski period u Školi primijenjenih umjetnosti, nakon koje nije nastavila studij na akademiji već se odlučila početi  baviti performansom. Ideja performansa za nju je označavala potpuni “poligon slobode, apsolut likovnog izraza”  kao spoja raznovrsnih umjetničkih stilova. Naglasila je kako je u početcima svoje karijere bila stigmatizirana i marginalizirana, no ističe kako je margina ovisna o poziciji s koje se na nju gleda. Delimar nije smetala pozicija na margini budući da je bavljenje performansom držala privilegijom. U to doba, naglašava, nije bilo puno žena koje su se izražavale na takav način. Dapače, najveće neodobravanje nailazila je upravo kod žena koje (prema njenom mišljenju) nisu uspjele prepoznati da je “zapravo na njihovo strani” već su smatrale kako njezin rad vrijeđa žensko dostojanstvo. Nju to ipak nije previše diralo jer smatra kako izlaganjem tijela u performansu postavlja provokativna, marginalna pitanja u javnom prostoru, kao što je to učinila i u svom najnovijim radu “Pravo na orgazam iznad 60-te”.

 

“Htjele su pred kamerama iznijeti svoju istinu!”

Naposljetku, Pavlović je opisala svoje aktivnosti u radu s mladim ljudima – izbjeglicama iz različitih zemalja koji pohađaju njezine filmske radionice. Ono što je istaknula teme su koje mladi ljudi odabiru, često upravo teme marginaliziranih u društvu. Pavlović u tome vidi  smisao svog rada i društvenog angažmana. Uratci mladih ljudi prikazuju se i na filmskom festivalu Slobodna zona, čija je ona suradnica, gdje i šira publika dobiva priliku dokumentarnim filmom prikazati neki problem u javnom prostoru. Za primjer navodi mladića Nikolu Polića, koji je snimio film s tematikom seksualnih radnica. Bavivši se tom temom uspio je ostvariti prijateljski odnos sa seksualnim radnicama koje su s njim podijelile svoje životne priče. Pavlović navodi da su i ostali projekti bili vrlo značajni – kako za osobe koje su ih radile tako i za osobe s kojima se radilo. U tom uzajamnom, premreženom međuodnosu ona vidi prostor za iskazivanje i p(r)omicanje problema marginalnosti u društvu.

 

Pitanje fetišizacije

Osim problema vidljivosti margine i marginaliziranih subjekata, Greta Grakalič Rački, jedna od organizatorica Kino učionice, postavila je gostima pitanje koliko su ‘marginalni’ postali fetišem naših pogleda. Želnik je istaknuo kako je potreba za njihovim prokazom veća od mogućnosti fetišizacije, budući da smatra kako u mainstream filmskoj industriji fetišiziraju sliku žene koja je lažna, dok su marginalnost i njihove stvarne priče duboko zakopane i negdje se moraju početi otkopavati. Pavlović je istaknula reality televizijske emisije koje iskorištavaju mlade nižeg socio-ekonomskog statusa s nedostatkom društvenog kapitala te na taj način kreiraju lažne, fetišizirane reprezentacije. Odgovor na pitanje u malo vedrijem tonu posljednja daje Delimar koja je istaknula prolaznost trendova te kako nije sve tako crno jer smatra kako će i takav fetišizirani prikaz i zaluđenost proći kako vrijeme bude odmicalo.

 

Emancipacije oka, emancipacije tijela, emancipacije intervencija!

Budući da su gosti okruglog stola pokrivali filmska područja snimanja i produkcije, umjetničku performativu te edukativne filmske programe i intervencije, u ovom se prostoru kroz razgovor o njihovim radovima govorilo i o određenoj vrsti subverzivnih djelovanja koja za cilj imaju promjenu prema slobodnijem izražavanju, pa i slobodnijem društvu. Na različite se načine definiralo marginalnost: kroz stvaranje prostora marginaliziranim članovima društva, kroz rad s marginalnim subjektima te (na kraju krajeva) i kroz vlastito iskustvo stigmatizacije. Na samom kraju, moguće je vratiti se na prvotnu misao koja može biti i zaključna, a to je da je margina (možda) stvar perspektive. Ovakvim se primjerima djelovanja, ali i projektom Kino učionica, u kojemu se centralno mjesto daje marginalnima pokušava to težište premjestiti sa “dominantnog, normativnog” i učiniti tu temu vidljivom dajući joj centralnu ulogu.

 

 

 

Marija Duvnjak, Ivana Rubeša, Katarina Vukelić

 

Libela