{"id":942,"date":"2018-04-19T18:36:44","date_gmt":"2018-04-19T18:36:44","guid":{"rendered":"http:\/\/czs.uniri.hr\/?p=942"},"modified":"2019-09-12T11:02:17","modified_gmt":"2019-09-12T11:02:17","slug":"emancipacije-oka-emancipacije-tijela-emancipacije-intervencija-okrugli-stol-o-marginalnima","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/czs.uniri.hr\/?p=942","title":{"rendered":"Emancipacije oka, emancipacije tijela, emancipacije intervencija! Okrugli stol “O marginalnima”"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>\u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 (foto: Boris Ru\u017ei\u0107)<\/p>\n

U organizaciji Centra za \u017eenske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci i Art-kina Croatia, a uz podr\u0161ku Rijeka EPK_2020 i Odsjeka za kulturalne studije Rijeka, 30. sije\u010dnja s po\u010detkom u 18 sati odr\u017ean je okrugli stol “O Marginalnima”<\/strong>. Moderatorice\u00a0Sanja Bojani\u0107 i Marija Katalini\u0107<\/strong>\u00a0su nakon uvodnih zahvala suradnicama\/suradnicima i sudionicama\/sudionicima te najave go\u0161\u0107i\/gosta otvorile pitanje poimanja marginalnosti, razla\u017eu\u0107i ga kroz pojmove perspektive, odnosa, pozicioniranja – nas samih a zatim i Drugoga.<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

Tri go\u0161\u0107e, tri pitanja, tri pri\u010de<\/strong><\/p>\n

Krenulo se od redatelja\u00a0\u017delimira \u017dilnika<\/strong>\u00a0(jednog od najva\u017enijih predstavnika jugoslavenskog Crnog vala) s pitanjem: “Za\u0161to film?”. Performericu i jednu od zna\u010dajnih li\u010dnosti dru\u0161tveno-umjetni\u010dke scene u Hrvatskoj, umjetnicu\u00a0Vlastu Delimar<\/strong>\u00a0upitalo se: “Za\u0161to performans?”, a filmsku i televizijsku urednicu te video umjetnicu\u00a0Branku Pavlovi\u0107<\/strong>\u00a0pozvalo se da objasni “za\u0161to edukacija kroz filmsku umjetnost, za\u0161to je to ne\u0161to kroz \u0161to analizirate svoje stvarala\u0161tvo?”.<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

“…ti ljudi nisu imali \u0161to za izgubiti, nisu imali ni\u0161ta \u0161to bi pred kamerom trebali ni htjeli sakriti.”<\/strong><\/p>\n

\u017dilnik je svoj odgovor zapo\u010deo prisje\u0107anjem samih po\u010detaka svoje karijere naglasiv\u0161i “magneti\u010dnost kamere u rukama” koja je za njega otvorila vrata i temama ljudi koji su \u017eeljeli\/trebali zauzeti prostor pred njom. Prepri\u010davaju\u0107i svoja iskustva osvrnuo se junake i junakinje koje je pronalazio na margini dru\u0161tva u obliku onih koji nisu imali “prostora da budu\u00a0mainstream<\/em>“. Takvi pojedinici\/ke bili su za njega “jaki, inteligentni karakteri koji su u takvim uvjetima \u2013 na marginama dru\u0161tva \u2013 nekako uspijevali da se izbore da pre\u017eive”. Ti ljudi, dr\u017ei \u017dilnik, nisu\u00a0 imali \u0161to za izgubiti, odnosno nisu imali ni\u0161ta \u0161to bi pred kamerom trebali ni htjeli sakriti. Iz toga \u017dilnik crpi mno\u0161tvo autenti\u010dnih portreta i likova, svojevrsnih mudrih analiti\u010dara dru\u0161tvenih okolnosti te se s njima odlu\u010duje nastaviti baviti sve do danas. Njihova neposrednost pro\u0161irila je \u017dilnikove filmove Europom i stvorila njegovu publiku.<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

Performans kao apsolut izraza<\/strong><\/p>\n

Delimar svoj odgovor zapo\u010dinje reminiscencijom na srednjo\u0161kolski period u \u0160koli primijenjenih umjetnosti, nakon koje nije nastavila studij na akademiji ve\u0107 se odlu\u010dila po\u010deti\u00a0 baviti performansom. Ideja performansa za nju je ozna\u010davala potpuni “poligon slobode, apsolut likovnog izraza”\u00a0 kao spoja raznovrsnih umjetni\u010dkih stilova. Naglasila je kako je u po\u010detcima svoje karijere bila stigmatizirana i marginalizirana, no isti\u010de kako je margina ovisna o poziciji s koje se na nju gleda. Delimar nije smetala pozicija na margini budu\u0107i da je bavljenje performansom dr\u017eala privilegijom. U to doba, nagla\u0161ava, nije bilo puno \u017eena koje su se izra\u017eavale na takav na\u010din. Dapa\u010de, najve\u0107e neodobravanje nailazila je upravo kod \u017eena koje (prema njenom mi\u0161ljenju) nisu uspjele prepoznati da je “zapravo na njihovo strani” ve\u0107 su smatrale kako njezin rad vrije\u0111a \u017eensko dostojanstvo. Nju to ipak nije previ\u0161e diralo jer smatra kako izlaganjem tijela u performansu postavlja provokativna, marginalna pitanja u javnom prostoru, kao \u0161to je to u\u010dinila i u svom najnovijim radu “Pravo na orgazam iznad 60-te”.<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

“Htjele su pred kamerama iznijeti svoju istinu!”<\/strong><\/p>\n

Naposljetku, Pavlovi\u0107 je opisala svoje aktivnosti u radu s mladim ljudima \u2013 izbjeglicama iz razli\u010ditih zemalja koji poha\u0111aju njezine filmske radionice. Ono \u0161to je istaknula teme su koje mladi ljudi odabiru, \u010desto upravo teme marginaliziranih u dru\u0161tvu. Pavlovi\u0107 u tome vidi\u00a0 smisao svog rada i dru\u0161tvenog anga\u017emana. Uratci mladih ljudi prikazuju se i na filmskom festivalu Slobodna zona, \u010dija je ona suradnica, gdje i \u0161ira publika dobiva priliku dokumentarnim filmom prikazati neki problem u javnom prostoru. Za primjer navodi mladi\u0107a Nikolu Poli\u0107a, koji je snimio film s tematikom seksualnih radnica. Baviv\u0161i se tom temom uspio je ostvariti prijateljski odnos sa seksualnim radnicama koje su s njim podijelile svoje \u017eivotne pri\u010de. Pavlovi\u0107 navodi da su i ostali projekti bili vrlo zna\u010dajni \u2013 kako za osobe koje su ih radile tako i za osobe s kojima se radilo. U tom uzajamnom, premre\u017eenom me\u0111uodnosu ona vidi prostor za iskazivanje i p(r)omicanje problema marginalnosti u dru\u0161tvu.<\/p>\n

\u00a0<\/strong><\/p>\n

Pitanje feti\u0161izacije<\/strong><\/p>\n

Osim problema vidljivosti margine i marginaliziranih subjekata,\u00a0Greta Grakali\u010d Ra\u010dki<\/strong>, jedna od organizatorica Kino u\u010dionice, postavila je gostima pitanje koliko su ‘marginalni’ postali feti\u0161em na\u0161ih pogleda. \u017delnik je istaknuo kako je potreba za njihovim prokazom ve\u0107a od mogu\u0107nosti feti\u0161izacije, budu\u0107i da smatra kako u\u00a0mainstream<\/em>\u00a0filmskoj industriji feti\u0161iziraju sliku \u017eene koja je la\u017ena, dok su marginalnost i njihove stvarne pri\u010de duboko zakopane i negdje se moraju po\u010deti otkopavati. Pavlovi\u0107 je istaknula\u00a0reality\u00a0<\/em>televizijske emisije koje iskori\u0161tavaju mlade ni\u017eeg socio-ekonomskog statusa s nedostatkom dru\u0161tvenog kapitala te na taj na\u010din kreiraju la\u017ene, feti\u0161izirane reprezentacije. Odgovor na pitanje u malo vedrijem tonu posljednja daje Delimar koja je istaknula prolaznost trendova te kako nije sve tako crno jer smatra kako \u0107e i takav feti\u0161izirani prikaz i zalu\u0111enost pro\u0107i kako vrijeme bude odmicalo.<\/p>\n

\u00a0<\/p>\n

Emancipacije oka, emancipacije tijela, emancipacije intervencija!<\/strong><\/p>\n

Budu\u0107i da su gosti okruglog stola pokrivali filmska podru\u010dja snimanja i produkcije, umjetni\u010dku performativu te edukativne filmske programe i intervencije, u ovom se prostoru kroz razgovor o njihovim radovima govorilo i o odre\u0111enoj vrsti subverzivnih djelovanja koja za cilj imaju promjenu prema slobodnijem izra\u017eavanju, pa i slobodnijem dru\u0161tvu. Na razli\u010dite se na\u010dine definiralo marginalnost: kroz stvaranje prostora marginaliziranim \u010dlanovima dru\u0161tva, kroz rad s marginalnim subjektima te (na kraju krajeva) i kroz vlastito iskustvo stigmatizacije. Na samom kraju, mogu\u0107e je vratiti se na prvotnu misao koja mo\u017ee biti i zaklju\u010dna, a to je da je margina (mo\u017eda) stvar perspektive. Ovakvim se primjerima djelovanja, ali i projektom Kino u\u010dionica, u kojemu se centralno mjesto daje marginalnima poku\u0161ava to te\u017ei\u0161te premjestiti sa “dominantnog, normativnog” i u\u010diniti tu temu vidljivom daju\u0107i joj centralnu ulogu.<\/p>\n\n\n